Exorcizm of soul

ovaj svoj život...


Ubrzo me neće bit, tome se sad jedino veselim...




zbogom

Sjećam se onih naših večeri za koje kažeš da ti nisu ništa značile. Ne vjerujem da ću ikada bit tako sretna kao tada. Ne vjerujem da si tako hladan kako kažeš. Znam da sam ti značila više od ostalih, samo si to nisi htio priznat. Tvoja površina i privid koji stvaraš radi drugih bitnije ti je od onoga što smo mogli imati.
I sad više ne mogu voljeti...
Bar ne tako i toliko koliko tebe....
Nakon svakog pogrešnog poljupca sjetim se tebe i onih koji su bili savršeni i jednostavno pravi. Ne osjećam se više tako s drugima... Isprva pomislim da jesam, al ubrzo shvatim da je to opet ona ista varka i da tebe ništa ne može zamijeniti.
Pomislila sam da sam našla pravu ljubav, al nakon svakog dodira sjetim se tebe i tvojih. Sjetim se kako tako više nikada neće bit , a sve zbog tebe,
Da si bar priznao da me voliš, ne drugima, samom sebi, možda bi shvatio da sam i ja tebe voljela isto toliko, možda čak i više... možda čak i sada...
Pravim se jaka...
Glumim i pred tobom...
Pitam se zašto si sve napustio bez riječi, bez oproštaja...
Ne znam jel ti bilo teško što odlazim, al ja sam morala, ti nisi!!!
Taman kad sam mislila da dopirem do tebe, do pravog i istinskog čovjeka kojeg kriješ, samo me napustiš i ostaviš , a ja sam te i daleko tamo čekala i samo na tebe mislila...
Imaš pravo, igrice su zabavnije. Al ovo nije igra, za mene je ovo već postalo preozbiljno, toga sam se i bojala.........
M&N

opet živim...

Onaj kome sam sve tajne govorila, onaj kome sam se veselila, onaj kojega sam iščekivala, onaj u kojega sam povjerenja imala, onaj kojega sam voljela... iznevjerio me.
Moj tata... iznevjerio me. On, za kojeg sam život bila spremna žrtvovat, iznevjerio me. Povrijedio me, okrenio mi leđa, zaboravio me, uništio me!!!!!
Ne jedem, ne pijem, ne izlazim, ne učim, ne govorim.... ne mogu ništa od boli. Nemam volje za život, nemam volje za sreću, nemam volje za tugu, za igru, za razgovore, za druženja, za hranu, za opstanak.

Umrijet ću.

on...
on ima ljubavnicu

Odlučila sam nakon mnogo vremena napisat post, ali ne pjesmu, već post, da se malo bolje upoznam sa vama. Znam da mnogo ljudi ne zalazi na moj blog, no meni to nije problem, ja ove pjesme pišem isključivo za sebe, za moju dušu jer je to moj način izražavanja, osjećam se slobodnom. Imam ja još jedan blog, ali ovo je moj tajni i da povežete moja dva bloga, zaista ne biste vjerovali da je to ista osoba jer se pred znancima skrivam, ne dam im da upoznaju moju drugu, ranjivu stranu...
Ovaj tjedan sam doživila šok. Rekli su mi da je on umro... Bila sam u transu, počela sam se trest, a lice su mi bez ijednog jecaja napunile suze. Moje misli bile su prezatrpane, potpuni nered i kaos u mojoj glavi, mislila sam da je to moj kraj. Milijun pitanja u mojoj glavi... To je laž, to ne može biti, kako ću ja sada, što bih ja sad trebala??? U jednom trenutku ne mogu se savladat, kao da mi je demon obuzeo tijelo! Neka sila me vukla i ja sam morala ić, potpuno tupog i beznačajnog pogleda i očiju prepunih suza krenila sam prema izlazu. Ovaj put nisam ni razmišljala o tome, ovaj put sam bila potpuno sigurna u to... Ne, sada nije bilo dvojbe, mome životu je došao kraj i u to sam bila potpuno sigurna. Nikad u životu nisam bila u nešto sigurna kao u to! Tražila sam znak, jedan znak da to napravim i... da, to je bilo to! U džepu sam imala nožić koji mi je on poklonio. To je bilo kao svijetlo, sreća, bila sam tako sretna... Sad ćemo opet biti zajedno i to mi je on pokazao. On je to isto želio! Znala sam da ovaj put našem ponovnom susretu ništa neće stati na kraj i u to sam bila potpuno sigurna... Neko svijetlo me obasjalo kao da mi je i Bog govorio da je to stvarno pravi put kojim moja duša treba ići. Osjećala sam uzbuđenje, leptiriće u trbuhu jer sam znala da smo sada opet zajedno...Prepustila sam se samoj sebi, sve je bilo već učinjeno, samo sam čekala da on dođe po mene. I došao je... sljedeći dan posjetit me u bolnicu. Mislila sam da sam mrtva, da smo sada sami nas dvoje u nekoj novoj dimenziji... Ali ne, stvarno sam bila u bolnici zavijenih zapešća i on je došao da me vidi. Sad je u mojoj glavi bilo još više pitanja i sad sam mislila da sam poludila od šoka i svega te da mi je sljedeći siguran korak psihijatrija.
Sve ono što sam čula, bila je zabuna, on nije poginuo, samo je bio ozlijeđen. A ja sam svojoj obitelji priuštila dvostruki šok. Osim što mi je otac imao automobilsku nesreću, ja sam se pokušala ubit. Gdje ja to sada spadam? jesam li potpuno izgubila razum? Tek sam sad svjesna koliko sam slaba osoba i koliko ovisim o nekim ljudima... Valjda je to tako trebalo biti, valjda je to bila sudbina...

Život je moja patnja
moj trnoviti put
moja sjena u prolazu mračnom.
Tvoj život je moja duša
moje srce
moja sredina, moj izvor sreće, svjetlosti.
bol se poklopila sam mrakom koji vidim iz dana u dan, a
život se nikada neće
patnju stvori i ode
patnju ostavi
da se riješi
život je moja bol
moj početak
moj kraj
samo jedna dlaka granica je tog puta
smrt u neizbježno
put do sutra
vodim putujem gazam
bodem se
krvare mi noge, bol ne osjećam
u tebi je boja
ona koju ne vidim,
već tama.
nema spas u magli
nema očiju u tami
nema mene u sreći

Molim te...


Odjednom shvatim da me znaš
bolje od mene same
i to me boli
jer nećeš da budeš dio mog bića.
Molim te
da me voliš,
ali mala razlika sprječava te
u ostvarenju naših ideala
Uspavanka odzvanja iz grada slobode
one večeri kad smo se potajno voljeli.
Vrijeme kad bi se vratilo
ponovila bih nešto više
poljubac možda, il' nadu...
A sada... vozaš me k'o vrtuljak i bojim se
prići imalo bliže
jer moja blizina tebe odguruje
bojiš se...prići mi...
ona mala bit.
Ma maknit ću je...samo se ohrabriš
dat ću ti mig ili znak
napisati posvetu i poruku
malu, ljubavnu...
Osjećaji lete, mali, čuvaj se mojih čari i uroka.
Voljet ću te ko nikoga prije, a mislila sa
da ne postojiš
Znaš me, stvarno me predobro znaš
i to ne mogu podnijeti.
Slušaš me, upijaš svaku moju riječ
zašto si tako dobar?
Nema niti jedan razlog da te ne volim,
a sumnjam. Zašto sumnjam?
Tvoja kosa...
Eh, tvoja kosa.
Razlog tvojih odbacivanja predivne istine.
Prihvati ljubav! Zašto ne želiš uzeti ono što ti se nudi i ono što najviše želiš?
Godine prolaze prebrzo...
Rastat ćemo se prije nego se i spojimo.
Prihvati priliku, voljet ćemo se...
Možda ne zauvijek, ali bar na kratko
imat ćemo ono što smo ti i ja oduvijek željeli
i o čemu smo sanjali.
molit ću se.
molit ću se.
U subotu se pripremi, uzet ću te
i neću ti dati da se oduperš.
Bit ćeš moj, bar na jednu večer.
Nećeš ni znati kako sam te začarala, ne možaš se oduprijeti...

Dva tijela stopljena u jedno
Jedna duša lebdi iznad vrućine
Mirno je.
Prožima se svijetlom duga ushićenja,
Pristala sparina i znoj...
Mirno je.
Trnovi bogova ustupkuju pred ljepotom pogleda
Crvenilo, ubrzani dah ... i požuda.
Mjesec obasipa zvijezde još vrelim pijeskom
U nebeskoj igri potjere
I sve je opet mirno.
Gledaju se dva bića...
Uzdišu...
U potjeri zauzimaju dva prijestolja
Kraljevska
Pješčani sat otkucava ponoć
najljepšu u životima mladim.

05.07.

Volim te koliko duša ne može podnijeti.
Bole me misli od posjeta tvojih.
Ponekad pomislim da ne mogu živjeti, disati, hodati
bez tvojih dodira...
Obuzeo si mi tijelo, opsjeo duh
potpuno si ušao u mene i ne daš mi mira.
Mašta moja obilazi svijetove pustoši na tvojim ramenima...
jedino ona, jedna mala uzica
drži me na okupu i podsjeća me na tvoj miris.
oči pune znatiželje žude.
Želim te više nego to mogu izdržati jer bol boli
i razdire moju kožu...
kožu, koja opsesivno želi tvoj duh pored sebe.
Tako snažno pripijenu da ne želi disat
jedino što želim je da me diraš, da te osjetim, da te ne dam, da te volim...
zauvijek...
bez prestanka...
bezuvjetno i jednostavno predivno...


06.07.

Tračak usana na jastuku leži nepomičan.
Ruka u kosi u vremenu izgubljena i predana vječnosti.
Miris tvoje majce nestao u zraku sa vihorom čežnje.
Suze nestale negdje među plahtama, ne žalim...
Dodire osjećam još uvijek po sebi i naježila sam se.
Trnci lete po sobi k'o leptirići u trbuhu.
Samo je nešto stvarno, to...
Ono što želim da imamo, a znam da možda i nećemo.


07.07.

Pisala sam ti pjesme u krevetu, sama...
Voljela sam zrak na obrazu zamišljajući tvoje poljupce,
tvoj savršen lik urezala sam u sjećanje i...
čekala dan kada ćeš doći.
Sada...kada sam shvatila da je sve varka...
Umirem...utapam se u suzama.
Želim mrziti sve što predstavljaš, ali je preteško...
Boli me!
Zar ne vidiš?
Zar te nije briga?
Postaješ leptir sa crnim krilima i letiš u zaborav.
Nadam se samo da ćeš jednom odletjeti i iz mojih misli!!!

Nemam snage da ti kažem...
moja duša pati od samoće
skrivene iza maske.
Ne sjećam se više lica sreće
i dodira ljubavi.
srce moje osjeća samo bol
što razdire moje tijelo...
suze prate već poznati trag na mom licu.
Želim voljeti, al' ono mi ne da,
želim jednom osjetiti miris prave ljubavi.
Tek onda ću moći umrijeti...